RAZGOVOR Prof. dr. MATKO MARUŠIĆ O ZNANSTVENCIMA RADMANU I ĐIKIĆU, TE O KORIJENIMA NJIHOVOG SUKOBA S MINISTROM PRIMORCEM.

Svih 106 ljudi koje sam slao na usavršavanje u Ameriku, morali su svečano prisegnuti da će se vratiti. Prisegla su i Primorac i Đikić, a onda je Đikić prevario. Osim toga, Đikić nije mogao podnijeti da je Primorac dobio moje pohvale a on pokude. Čak sam mu Primorca vrlo oštrim riječima “dao za primjer”

Ragovarala Antonela Marušić

Matko Marušić, poznati fiziolog, imunolog i književnik i profesor na Medicinskom fakultetu ponovno je uzburkao duhove svojim otvorenim medijskim istupom u prošlotjednom Kontraplanu HRT-a gdje je u polemičkoj emisiji posvećenoj slučaju Radman gostovao s poznatim hrvatskim znanstvenikom u Njemačkoj dr. Ivanom Đikićem.

Destabliziranje Primorca

Prije nekoliko dana, u emisiji Kontraplan Vi ste izjavili da možda jedini Vi znate srž sukoba ministra Dragana Primorca i Ivana Đikića. Je li to točno? - Od mene više znaju Primorac i Đikić, a od svih ostalih, bojim se, najviše znam ja. Odakle Vam uvid u sukob između te dvojice znastvenika? - Vrlo dugu priču skratit ću u što kraću. Ja sam 1976.-1978. boravio na poslijedoktorskom usavršavanju u Americi i tamo sam shvatio koliko je ono važno. No, shvatio sam i kako se dobivaju stipendije za takvo usavršavanje. Kad sam se vratio, počeo sam svojim privatnim kanalima slati najbolje studente medicine u Ameriku, s idejom da se školuju u znanstvenim istraživanjima, vrate i budu stupovi hrvatske znanosti. Time sam želio što prije premostiti jaz zaostatka Hrvatske za svijetom. Od 1980. do danas, tako sam školovao točno sto šest ljudi, od toga iz Dalmacije njih četrdeset pet. Među njima se nalaze i sudionici današnjega sukoba Primorac i Đikić, te članovi MedILS-a Volarević, Merćep i Terzić. Zanimljivo je da su svi osim Primorca članovi Savjetničkog odbora MedILS-a! - MedILS je bitan za razumijevanje sukoba Primorac-Đikić. No, prvomoram reći: ja sam najveći pristaša toga instituta, što mogu okazati, i to tako da otkrijem istinu da ga je Radman 1981. htio osnovati u Dubrovniku, a ja sam ga “natjerao” da Institut bude u Splitu. Moji prijatelji i kolege, tada ugledni splitski komunisti riskirali su ugled i pozicije i - Radmanu dodijelili Titovu vilu - samo godinu dana nakon što je Tito umro. Zašto, prema vama, Radman nije započeo rad u Institutu čim ga je 1981. godine dobio od strane tadašnjeg JAZU-a? - Činjenica je da je Radman odbio potpisati direktorsku funkciju i potpisati ugovor. Javno je govorio dvije stvari - da neće preuzeti institut ako ne dobije status eksteritorijalnosti, te drugo da je jako zauzet jer prelazi iz Bruxellesa u Pariz. Mislim da bi on trebao odgovoriti na to pitanje. Gdje je tu sukob Primorac-Đikić? - Sukob se odvija oko hrvatskoga novca! Primorac nije protiv Radmana i Instituta. Upravo je on uspio dovršiti Institut, ali nije dao gotovinu koja nije predviđena ugovorima. To je Radman nazvao “ometanje stvaranja MedILS-a”. Iz davnih američkih vremena, pak, Đikić ima problem s Primorcem i fantastično je došao Radmanu kao pomoć. Razlozi su im različiti, a cilj isti: ako destabiliziraju Primorca, lakše dobiti državni novac.

Jesu veliki, nisu najveći

Kad su se prvi put sukobili Primorac i Đikić? - Oni su nekako u isto vrijeme otišli u Ameriku, radili, bili uspješni i - Primorac se vratio, a Đikić nije. Svi ljudi koje sam slao na dvogodišnje usavršavanje morali su svečano prisegnuti da će se vratiti. Prisegla su i ta dvojica, a onda je Đikić prevario. Osim toga, Đikić nije mogao podnijeti da je Primorac dobio moje pohvale a on pokude. Čak sam mu Primorca vrlo oštrim riječima “dao za primjer”. (Naravno, nisam ni slutio do čega će to dovesti; ja sam profa pa stalno dajem pohvale, kritike i ocjene). Dakle, Primorac se vraća, muči se sa udskomedicinskim laboratorijem u Splitu, a Đikić radi na strašno dobrome mjestu i - vrhunski publicira. No, dok se Đikić premješta iz Amerike u Švedsku, pa u Njemačku, u Hrvatskoj Primorac - postaje ministar! A to Đikić ne može podnijeti pa se udružuje s Radmanom. Što to znači? - Radman i Đikić su dva vrlo pametna čovjeka, koji znaju snagu medija: rabeći svoje stvarne uspjehe, inteligenciju, šarm i jasan plan, oni uvjeravaju medije da su geniji o kojima ovisi spas, budućnost i uopće sudbina hrvatske znanosti. Ne možete otvoriti ni televizor ni novine da ne doznate za najnovije Radmanove i Đikićeve nagrade, publikacije, predavanja i uspjehe, čak i privatni život. Ne želite valjda reći da oni nisu dobri i uspješni? - Ja vrlo dobro znam da su jako dobri. Ali nisu toliko dobri koliko se prikazuju. Tamo gdje rade oni moraju biti dobri - toliko da se neiskusnima to čini jako velikim, ali tamo nisu bolji od drugih - tamošnjih dobrih. Otprilike: Radman nije među najboljih dvjesto znanstvenika u svijetu, a Đikić nije među dvjesto najboljih znanstvenika u Njemačkoj. Radman nije među četrdeset “besmrtnih” francuskih akademika. Radman i Đikić nisu najbolji hrvatski znanstvenici vani. A i u Hrvatskoj ima boljih od njih - ako se umjesto kriterija “percepcija javnosti”, primijene općeprihvaćeni međunarodni znanstveni kriteriji.

Majstori samoreklame

Jesu li hrvatski mediji u svemu tome odigrali negativnu ulogu? - Radi se o vrlo složenim stvarima o kojima i najbolji novinari znaju mnogo manje nego Radman i Đikić. Jako je važno da se piše o znanosti i o uspjesima, ali ovdje se radi o nečemu drugome! Radman je začarao medije svojom veličinom da bi dobio veći utjecaj u hrvatskom financiranju MedILS-a, a Đikić ga spremno slijedi. Zamisao je odlična: sve drugi plaćaju, ti si polu-Bog, što god kažeš mediji pobožno prenose, divno mjesto, kupanje, primanja, slava - a odgovornost nikakva. Da je odgovornost nikakva mnogo je puta u medijima naglasio sam Radman - on to naziva “sloboda”, “mašta”, “razmišljanje”. A nigdje plana, nigdje rezultata. Nigdje ni kune - osim hrvatskih. Najprije je govorio da ne može novac nabaviti dok adaptacija Instituta ne bude gotova, potom da ne može dok se ne napravi tehnički pregled, a sada govori da će prvi rezultati biti za pet godina. Intimno mislim da je prokleo dan kad mu je Primorac predao ključeve Instituta. Sad više nema izgovora. Vi tvrdite da je u javnosti stvorena kriva slika tih dvojice znanstvenika? - Uzmite primjer “Slobodne”. Prije nekoliko tjedana kaže tamo gđa Mani Gotovac, kulturna i obrazovana žena, da je Radman veliki znanstvenik i da bi on trebao biti ministar znanosti. A kako ona zna o njegovoj veličini? Da nije možda čitala njegove članke? Ne, ona to zna iz medija, iz te iste “Slobodne”, riječkoga “Novog lista”, itd. A ako je takav dojam stvoren kod nje, jasno je da je još veći stvoren u manje obrazovanih ljudi. Ipak su Radmanovi i Đikićevi uspjesi nedvojbeni... - To nije sporno. Sporno je kako se to prezentira u javnosti i što oni time žele postići. Upitajmo s ovo: kako hrvatski mediji znaju za njihove uspjehe? Da nisu to možda pročitali u inozemnom tisku? O njima tamo nema ni slova, jer je tamo sasvim normalno dobro publicirati, a Radman i Đikić, svaki u svojoj kategoriji, tamo su standardno dobri znanstvenici, a ne iznimni i geniji. Da možda naši novinari ne prate međunarodne znanstvene časopise? Ne. Nego im Radman i Đikić pišu, šalju fakseve, nazivaju ih, sprijateljuju se s njima (a znaju taj posao) i - sami im se hvale i kažu im što će pisati. Kako novinari mogu znati “da je Radman održao vrlo važno predavanje na vrlo važnom kongresu u Engleskoj” - ako im on to ne javi?

Ratni test

Kakav ste Vi sukob imali s dr. Đikićem? - Imao sam ih nekoliko. Prvi, kad se nakon dvije godine boravka u Americi nije htio vratiti (a bio je pred Bogom prisegao da će se vratiti). Drugi, kad sam tražio da sredi da netko drugi naš dođe kod dr. Schelesingera, a on je na to rekao: “ne dolazi u obzir, jer nitko nije tako dobar kao ja”. Treći (a tu počinje Đikićev sukob s Primorcem za koji sam ja kriv) - kad sam njemu i Primorcu u ratu dao neizmjerno važan zadatak, ratni, na koji se on posve oglušio, a Primorac je zadatak obavio izvrsno. Zahvaljujući Primorcu istina o srpskoj agresiji na Hrvatsku prodrla je u važan časopis (američka glasovita JAMA), a time je ujedno počela i Primorčeva blistava sudskomedicinska karijera. Od tada,negdje 1993., počinje Đikićev bijes na Primorca. Četvrti smo se put sukobili kad je htio u Zagrebu doktorirati na engleskom i da mu ja to organiziram, a ja nisam htio, jer je to tehnički nemoguće, napuhano i protuzakonito. Peti, kad je pljuvao po Hrvatskoj jer da zašto on tako dobar mora za obranu doktorata platiti tri tisuće kuna (tada sam ga izbacio iz sobe). I još mnogo toga... Do njegovih jasnih izvrtanja istine u rečenome Kontraplanu. Zvuči dosta osobno... Znam. No, ja u svemu tome i jesam duboko osobno. Đikića sam prvi i osobno, kad je bio nemušti mali momčić na drugoj godini studija, zapazio na seminaru iz fiziologije, prozvao do katedre, dao mu ruku i obećao da ću od njega napraviti velikoga znanstvenika. Potom je do kraja studija radio u mojemu laboratoriju, jedno sam ga ljeto poslao u Izrael, publicirao je sa mnom (provjerite u njegovu vlastitom popisu radova!), dolazio mi u kuću, čak i u Splitu... Bio sam mu u kući u Mariji Bistrici, bio mu na diplomi i vjenčanju, našao mu strašno dobro mjesto u Americi, prisegao ga, blagoslovio i poslao i - ostatak sam vam malim dijelom već ispričao...

Radi se o Hrvatskoj i Splitu

Ispričali ste nam neobične i ne baš lijepe stvari. One javnosti nisu nimalo poznate. Zašto bi Vam javnost vjerovala? - A zašto je Radman prešutio izazov za sučeljavanje? Ni od koga ja ne tražim da mi slijepo vjeruje, ali rekao sam istinu i - otvoren sam argumentima, pitanjima i - drukčijim podatcima. Ali - podatcima, molim Vas, a ne blago ili jako izokrenutoj istini. Radi se o Hrvatskoj i o Splitu!

© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.